• Mart 20, 2019, 02:17:03 posle podne
Sivac

Autor Tema: Petar Petrović Njegoš - JA, RADE TOMOV  (Pročitano 2482 puta)

Van mreže Braca

  • Administrator
  • *****
  • Poruke: 4564
  • Reputacija: +59/-10
    • web dizajn
Petar Petrović Njegoš - JA, RADE TOMOV
« poslato: Novembar 22, 2008, 06:18:12 posle podne »
Petar Petrović Njegoš

JA, RADE TOMOV


(oproštajno povedanije)

Izbor, obrada i interpretacija
Gojko Šantić


Oproštajno povedanije „Ja, Rade Tomov" nastalo je na osnovu slobodne obrade Prepiske, Bilježnice i Testamenta P. Petrovića Njegoša.

Ovo što ću vam ovdje reći je sve istina, kao što je istina da sam, evo, još uvijek živ koji vi ovo govorim. I vjere mi, ako me šćenete čuti, kao što ja šćeh o dobru raditi, u našijem će krajevima mir i dobri poredak postojati kako i u ostaloj Evropi. Neću vi se faliti jer i nemam su čim, a i što se reče: „Tuđemu se pofali, a svojemu pravo kaži." Ali ću vi nazdraviti braćo i prijatelji. Hvala vi za vašu pažnju i blagonaklonost i slava Bogu da su vas vjerne sile služile na tolikom putu!
Treba se držati staroga vina i starijeh prijatelja ako se želi čovjek koliko-toliko na zemlji s istinom i s veseljem poznati. Ja se, evo, sit naputovah i tobož po omjeri putujem; kad, pogledaj za sobom na putovanje, evo po zemlji idem, a po vjetru putujem, kao kometa što snuje po zraku, ili čistije i priličnije kazati, kao krtica što ispod zemlje bavrlja tamo-ovamo sljedujući krivim pravcem svojim
Vjerujte, grehota je na putovanje vikati. Ko ne putuje taj ne živi, taj ne znade što je svijet, što je svijetska mješavina. Svijet je knjiga otvorena u kojoj treba učiti što je svijet. Svijet je pozorište smiješno na kojemu se treba u različitim i svakobojnim maskama pokazivati. Današnji svijet, na primjer, fabricira ljude ljudskom majstorijom i lukavstvom, isto kao što se fabricira brilijant njegovijem prahom. Stoga se čovjek danas u svijetu cijeni po načinu brilijanta, tj. što ima više lica čovjek ili brilijant, to je skuplji. Da, da, ljudi strašno u prosveštenju napreduju, samo što im se lice natrag okrenulo te nazad gledaju. Pa evo ja sam, u pisanju, ili kad ovako besjedim, ili u putovanju, nigda se ne umijem jednoga pravca držati, no sve tumaram. Još od kada sam od prsah bolestan, tumaram Italijom, tražim sebi lijeka u toj klasičeskoj zemlji, u kolijevci veličija rimskog. Ja radi lijeka, a neko da opsuje karneval rimski, da pretvara hramove u teatre, neko da se moli i klanja rimskim razvalinama, neko da plače za mnogobožačkim hramovima, a da hvali Hristjane. Neko da plače za Cezarom, a hvali Bruta. No, jedno je radi lijeka, a drugo je vidjeti Koloseum i hram svetoga Petra, Rafaelovo Preobraženje, što kao Danica veselim licem osvjetljava grdne i mračne klisure. Pa onda ta očarateljna, ta divna Napula. Mješavina je napulitanska jedinstvena pod nebom; u njoj se dvije krajnosti u najvećem stepenu vide: luksuz i uboština. Vi ćete mi reći: treba vidjeti Kanton, Kalkutu, Tiflis i Carigrad, đe se mješaju gomilama skakavci evropejski sa salamandrama azijatskijema, pa onda ponjatije o mješavini imati.
Ja i sam znam da je ljubopitno viđati damu kitajsku na nogama kao stojalama, đe nosi dijete na leđima a puši. Čudnovato je viđati Arapa crna kao đavola đe nag skače na dromaderu, oliti kamili. Smiješno je viđati đe slon u kovčegu na leđima nosi čeljad, kao što bečki seljanin nosi u klijetku na leđima kokoške na pazar. Sve ja to znam. Bog je sve to stvarao šaleći se.
E, ali kada je mjesto stvorio na kom je Napula sagrađena, doista je malo razmislio kako će ga stvoriti. Napula ni na što drugo ne liči do na Napulu, tako je njeno mjestopoloženje. A, kao što i sami znate, dva su kroka iz Napule do u Crnu Goru. Jedan vam je krok iz Napule do u Barletu, a drugi iz Barlete preko zaliva adriatskog i eto te u Crnu Goru. Pa ja sam od istoka najbliži susjed sa južnom Italijom i, valjda pri svemu tome, šta znam, ja sam tamo bio svuda rado viđen, a i ljubopitstvo sam veliko na sebe obraćao, kao da sam bogami mandarin nebeske imperije. A ono ja, slabotinja i bolesnik, samo sam se udaljavao od zime, isto kao međed amerikanski kad došeta iz Amerike u Evropu, te mjesto svojega dana, ovđe nađe noć, i tako danju spava a noću treznuje, drži noć za dan. Te tako i ja, držah napulitansku zimu za proljeće.
No, niti mi je pomogla promjena vazduha, niti ljekari, jerbo sam od dana do dana sve gori bivao, tako da sam, na kraju, iznemogao i po nuždi i savjetima, poslije mjesec dana povratim se u rodni vazduh kojemu sam privikao, dako se malo pookrepim, pa snova da pođem u Italiju. Otkako sam došao na Cetinje, pobolje mi je, ali, još sam dosta slab.
A umorila me i ova burna katedra na koju sam se popeo evo već dvadeset i jedna godina. Da, tačno, sjutra na sami Lučindan biće tačno dvadeset i jedna godina kako se upokojio vladika Crne Gore, Petar Petrović, koji bješe nepokolebljivi stub vjere i slobode. Mene, Rada, Tomova sina a njegova sinovca, ni dozrela ni dospremna, jadnijem namjesnikom i hudijem nasljednikom odredio biti. Sjećam se, kao da je sad, posljednjih riječi koje mi je govorio na umrli čas. Upitam ga: „Gospodaru, viđu da ćete umrijeti, nego šta ću ja sada"? A on se nekako uspravi, sjedne na postelju, pa mi počne govoriti: „Ja ti sada, veli, ne mogu pomoć ništa, no ti evo posljednje riječi od mene: moli se, veli, bogu i drž se Rusije". To izgovori i u istu minutu predade dušu u ruke gospodnje.
Tačno je, držali smo se mi i kasnije ruske pomoći kad već bez nje iijesmo mogli. No, ja nijesam volio da mi se svakom prilikom da osjetiti cijena te pomoći. Ja, koji sam gospodar slobodne Crne Gore, ponekad sam bio pravi rob petrogradskih ćudi. To mi je, uistinu, dodijalo i prevršilo. Ne može to više tako! Ja sam samostalan čovjek! Ja ne pripadam ni Rusiji, ni Austriji, ni Turskoj. Ja nikome nijesam pripadao do našemu narodu i meni sada nisčega ne bi bilo žao umrijeti, do upravo to što nijesam neki napredak u našemu narodu vidio.
U početku sam se nešto kao nadao, nego danas vidim da sve to samo praznijem glasom lijepo zvuči. Što je to Banovina, Trojedna Kraljevina, Vojvodstvo? To su mrtve, istoričeske riječi, drugo ništa. Ni meni samome se nije dalo da utvrdim osnovu unutrašnjoj, crnogorskoj upravi. Bojim se da će se poslije mene sve one nesreće povratiti u Crnu Goru, koje su prijed mene bile. Bojim se da će biti: „Um za more, a sjekira za vrat", jerbo naše ideje o slozi, tepaju đetinski u kolijevci. One su kao što su i drva zemaljska; čim do izvjesne granice uzrastu, spuštaju grane ka zemlji. Bojim se nesloge, bojim se smutnje, bojim se izdaja.
Odmah poslije vladičine smrti, počele su za mene glavobolje. Još onda je gubernator Vukolaj Radonić pošao dolje, u okolinu kotorsku, svojevoljno, bez znanja ičijega, ter se tajno sastavio sa nekakvijem generalom austriskim, i s drugim ljudima cesarskijem, jednostavno namjeravajući im predati Crnu Goru. Slučajno, neki Crnogorci se nagnaše u Kotor, čuju za njega đe se nalazi, pa otolen odmah potrče, te dođu nama i glavarima i kažu nam sve što je i kako je. Sad glavari pošlju po Radonića da dođe među njih. Kad je stigao zapitaju ga kakav je to posa ima dolje u Kotoru, a on im odgovori: „Išao sam zbog narodske koristi, ter sam pisa dolje važno pismo ruskom konsulu u Dubrovnik". A oni mu jopet kažu: ,,Dobro, zar ti mi nijesmo rekli da bez našega znanja nećemo tvojega dobra? Pa i da smo ti dali u ruke da za nas po svijetu pišeš, zašto nisi pisa iz Crne Gore, nego iz Kotora? Zašto si prestupio riječ svega naroda, kad ti nijesmo rekli da pišeš niku za narod"?
Odmah su mu uzeli pečat, lišili ga čina i došli da im ja dam sud. Videći da to ke može biti bez smutnje, bojeći se da ga ne ubiju i da mu ne zatru trag od njegove familije u Crnu Goru, počnem ih moliti da mu sve što je učinio oproste. Samo blagodareći Bogu, moja molba bude uslišena i sve mu oproste.
E videte, već tada sam se, što sam najbolje moga, udaljio od tirjanstva i svega što je moglo biti protivno razumnoj politici. Tako da se moje, kako kažu, trudno i krvavo pozorište porađalo i sa blagorodnom gordošću. Jer, ipak, iza bure velikoga, smiješnoga i tirjanskoga svijeta, ostaju uvijek i Tragedija i Komedija, poput one dvije maske sa vrata svetoga Joana od Akre, koje sam vidio u Mletke, mračne i pokrite prašinom.
Vidio sam kako za istoriju ostaju muzeji puni prašnjavih statua i obraza od mramora: imperator rimski Trajan bez nosa, crnoga obraza; imperator Kaligula koji leži žalosno pri zidu, grabljivi Paris što ćuti zablenut, opet bez po nosa, pa Jupiter bez očiju, Odisej slomljenih noga, a Minerva slomljene kape i nagrđena, predsjedava ovom žalosnom saboru bogova i polubogova. Slava i sila tirjanska se eto tako mrači. Otud za čovjeka zdravomislećega niti je muke niti veselja na svijetu, jerbo sve ljudske poslastice nisu basnoslovije, no su sa otrovom pripravljene, a i sve pečali imaju neko svoje udovoljstvo.
Ni Crna Gora nije basnoslovije, nego je samo zlo kako je zli narok goni, a evo ja, koji sam njen sin, ne mogu joj ime proizreći što se neću zgroziti. Ta da je lijepa Crna Gora, ne bi se crna gora zvala, nego mliječna ili medena. A kako će i biti lijepa, kad je jednako, sirotu, divlji talasi turski napadaju i potresaju. Sveti raj, da ga je ovakva sudbina postigla, već bi se zla prepunio i zlom otrovao. Crnu Goru je svakojako zlo pratilo; u nju malo poprijed nije smio ni Evropejac slobodno ući, nego su se krijući uvukovali, kao što se kradom uvukuju po konopima u brodove trgovačke evropejski pacovi te se preseljavaju iz Evrope u Ameriku.
Vaistinu još mi trebuje kakova dva mjeseca pa da stupim u četrdeseto ljeto života moga; — mlogo, u ovijem nevoljama, mlogo života. Ne vjerujem da ću dočekati sjutrašnju zoru i Lučindan, ali zato sam hiljadu sovjetnika dobio otkako sam se razbolio. Neki su me sovjetovali da ništa ne mislim? E sad, kako to čovjek može živjeti a ne misliti, ne znam. Neki su me sovjetovali da fanele na tijelo i marame oko vrata ne nosim. Neki su me opet sovjetovali da dvostruku fanelu na tijelo i do ušiju obučem, pa preko nje vunenu maramu oko vrata da metnem. Neki su me sovjetovali da ležim potrbuške, a neki opet da ležim na pleća. Neki na lijevu a neki na desnu stranu. Neki su me sovjetovali da oči na ženski pol ne okrećem, a čovjek ni sa smrtnoga odra ne može da oči ne baci na krasno stvorenje. No, vjerujte, ja ni u koga nijesam imao uzdanicu, dako prvo u mojega stvoritelja, bez čije volje ni vlas s glave moje ne može odpadnuti. Prostonarodna poslovica vam je tu najučenija: „Što je bilo, to znamo; što jest, vidimo; a što će biti, to bog sami zna."
Nego, slava bogu da se bar moj narod sačuvao od bolesti, kad ja evo nijesam. Istina je cijela da su se nekakve kraste pojavile u Crnoj Gori, ali nijesu opasne. A što je gdjeko od njih umro, tome je uzrok što pri toj bolesti nijesu znali postupati kao što treba. Mnogo je opasnija kolera morbus, koja po kazivanju gazeta, čini velika zla evropskijem narodima.
A šta ako kolera sa zemlje umno sjeme istrijebi? Da li će tada šar zemaljska, lišena svemoguće brige, sa svojega mjesta padnuti, lišiti se sunčanih luča i pustiti se da tumara po mračnim vazdušnim volnama kao sjen buduća što pluta po mračnoj dubini? Da li će badava luče sunčano padati koso na dva sleđena pola? Iz njihove okamenjene utrobe neće cvijeta izmamiti, niti će zrno klicom začeti... Zašto snijevaš vladiko? Zašto si ćutao kada su nebo i zemlja razumnim jezikomgovorili, a sada, kada ovako bolestan, proiznosiš svojglas, nebo i zemlja se počinju tajnim narečjem razumjevati. Usamljen na gori ko kakav pustinjak, noću bez mejseca, nebesna tijela vidim đe se dvižu, vidim more đe se igra na srebrne valove, a ja kako izgubljenik nagoru, ćutim. Ja sam minuta bića, a vječnost ništavnosti. Ako sam, uistinu, nemirni atom, trunaka zanenešen iz nekakvog višeg svijeta, zašto sam ništavnošću zarobljen i u njene terazije postavljen ? Zašto mi moral ne može sasvim vladati nad fizikom? Tada bi u redu anđela bio i smatrao bih čovjeka i svijet baš onakvim kakvi jesu. Ovako, samo bog i ja dobro znamo svoj položaj. Paklena se mreža razastire. Stari su se đavoli bojali krsta, a današnji, današnji se boje slobode.
Slušajte me braćo moja, samoobmana je ubitačna i za ljude i za narode. Ko je podnosi, neka joj se podaje; ali ja, prebacivši preko glave množinu pakla, ne mogu se i ne smijem obmanjivati. Ja zlu svakojem gledam pravo u oči. Ja sam jedan čoek mali i su malo moći prema velikijem silama, ali da sam i viši i mogući ja se ne bi pružavao na uzimanje tuđijeh zemalja. Ja ne! A bogami, ko dođe nas da napada, to se zna da ćemo se braniti. Kojom mjerom ko nama zajmi, onom istom mjerom mu zajam povratimo. A što ? Da nijesmo zlo sa zlom predusretali, davno bi na ovu goru i ova šaka Slavjana svoje ime izgubila. Otuda što se tiče mene samoga i ove šake naroda, ja poštenja ni malo više ne želim no ga imamo pred velikijem opamećenijem svijetom; no se nešto drugo želi, jerbo nam je hrana krvava a poštenje golo.
Istina je da su i neki Crnogorci ubivaoci, grabitelji i mamitelji, ali ih neobuzdana i divlja sila turska nasili; a bogami i junačka nevolja. Pomislite, ovoliko naroda se sabilo u ovim gorama, gotovo od svuda zatvoreno. Kad je godina ikoliko rodna, može se još proći; ali kad dođe godina kao što je lanjska bila, živa muka od njih biva. Vjerujte, ja sam se lane, evo ovako bolestan, nekoliko mjeseci uklonio u Beč i u Mletke navlastito, samo da ovu muku očima ne gledam. Znam, znam šta mislite, ali, da ne učinih tako, presvisnuo bih; pritegla me bolest, srca sam žalostiva, a onda i sve bih svoje razurio, a svakojako, mi je malo šta i ostalo
Bila je to suša da je ne pamti takve sadašnji naraštaj. Sunce je sprčilo sve. NJive ni svoja sjemena nijesu donijele; narod je cio bez žita; bilo je gore no kugu. A skadarski paša obećaje javno svakojemu Crnogorcu dati žita na dar, da se prerane za godinu, samo kojima Crnogorac javnim protivnikom svoje vlasti pokaže.
Ja, što ću, kupujem žito u Boku i u Tursku, te ga razdajem najjeftinijom cijenom u priček narodu. Vazda sam, vjerujte, iz svih sila nastojavao da spokojstvo ostane među Bokom i Crnom Gorom, vazda. Mene je ovome interes Crne Gore vodio, mene je na ovo zaklela iz djetinstva ljubav bratska. Ovo će vam cio narod bokeski jednijem glasom potvrditi. Stoga gotovo svake godine po nekoliko hiljada tovara žita dobijam od trgovaca iz Boke na moj kredit, i to najmanjom cijenom, te razdajem narodu.
Sa deset hiljada četvrti žita koje mi je za magazine darovano, napunio sam u Crnicu dvije seoske kuće, u Riječku nahiju isto tako dvije kuće i ograđene dvije košare da se žito u klasovima ostavlja; onda, na Cetinje jedan magazin pogolem; u Bjelopavliće i u Pipere jedan magazin i nekoliko košara za klas, jerbo u nas, kako vi je izvjesno, malo je koga drugoga žita do kukuruza. Sve je to bilo napunjeno zrnom u žitu i klasu, ali, godine nerodne i narod ga raznio. Glad, preša, a nemaš čime ni da samelješ.
Poručio sam nedavno iz Trsta dva mlina od nekoga gospodina Volfa, Amerikanca iz NJujorka. On me uvjeravao časnom ljudskom riječju da svaki od tih mlinova za jedan sat može samljeti stotinak kilograma žita. To bi opet bilo od neke pomoći za ovaj narod; ali, slaga me. To što je rekao da se može izvršiti u toku jednoga sata, jedva da se postigne u toku cijeloga dana, a i to, sa teškom mukom radnika. Tako da mlinovi gospodina Volfa nijesu ništa bolji od ručnih mlinova koji su u upotrebi u Crnoj Gori i koji staju jedva nekijeh četiri do šest fiorina. Ni sam ne znam šta sad da radim sa ove dvije mašine. U slučaju da bi se mogle prodati, ja bi ih dao za polovinu od onoga što sam platio tom gospodinu Volfu, što me ovako gospodski prevari.
A uz sve to, uz svu tu muku, trudio sam se kako bi malo po malo rasprostranio među ovim narodom obrazovanje, i u tu svrhu sam zaveo zasad male, a po vremenu će se, valjda, obrazovati i više škole, jer sam uvjeren da su one najpouzdanije sredstvo kojijem jedan narod do sreće može doći. Da bih to što prije dokučio, rasudio sam pošiljati preko granice katkad po nekoliko mladića na nauki. Učilišta su podignuta da se oštre umovi ljudski, pa računam, ljudima koji su njima posvećeni, nije slobodno da budalaju. Čovjeku naučenu i dobroga vladanja, svi su pametni ljudi na svijetu i družina i braća.
Istina u današnjem svijetu gotovo su se po svuda društvena pravila prerodila u nekakve fasone pune hladnog smijeha, koji je, kažu porijeklom iz Pariža; ti fosoni su, kako izgleda, postali opšta pojava kod visokog prosveštenja. Valjda ima i nešto drugo što blista svetijem pravilom iskrene ljudske društvenosti. Strašno bi bilo da je samo još prijatni svoj krov jedino ubježište od tih fasona, od tih smutnijeh i nesmislenih bura.
Ja viđu da meni vazda sopstvuje protivni vjetar, a pribježišta za mene po prilici nema do u grobu. Doista je udivljenija dostojno da se sve naše stvari na obratni durbin gledaju; ali da: što hoće ljudi, to i vrijeme trpi. Tako na primjer, kad Crnogorci počnu samovoljno raditi, kao što su svagda i radili, tad kažu: „Vladika je čovjek slab, pa bi morao strožiji i sposobniji čovjek njima da vlada". Kad se prestupnici nakažu, onda vele: „Vladika vlada strogo, tirjanski!" Kad Turpi nas pušte te malo odpočinemo, onda kažu: „Crnogorci nijesu više oni prvi, nego im je uprava današnjega vladike mnogo omekšala junački duh." A kad Crnogorci ne miruju, no se svete i gone sa Turcima, onda opet kažu: „Tome je uzrok slavoljublje današnjega nemirnoga i krvožednoga vladike." Svaka se naša pobjeda krije, naziva surovom, divljom i bog zna kakvim imenima. Turska se pobjeda pak pohvaljuje i za nju se kaže: „A održali su ti i ti Turci sjajnu pobjedu nad odmetnicima, divljom ordom koja svoju samostalnost bezakonim pravom oružja i sile podržaje."
Čitam ja te evropske novine i viđu da mnogo koješta klapnju o nama. Ali, svijet znade Turke i tursku volju. Dakle, ništa mi nije jadnije no kad kakav siromah plašljivi novinar pretpisuje ratne zakone svijetu, a šušne li mu miš u sobi, sto mu groznica u srcu; ili kad velikodušje lavovsko opisuje, a kad srete na ulicu kerče koliko mačka, po dvadeset koračaji od njega zamine. Po njima svačije je pravo oružja sveto i najzakonije od našega.
Ej, kukavna Crna Goro! Sirota i puka goro! Ti ne prinadležiš plemenu ljudskome, no, si iz neba pala ili iz pakla iskočila, te te se svak tuđi. Zla kleveto! Bog sami znade kada će se pleme slavensko ispod tvoje gadne anateme osloboditi i kada će ga istina obasjati. A osobito protiv ovoga slobodnoga gnijezda kleveta grmi. Ta, ako smo ograđeni od obrazovanosti, nijesmo valjda manje časni od Zapadnih naroda, već utoliko jače i dublje umijemo osjećati. E, ali nemoćni da nam naškode silom oružja, napadaju nas po novinama, doduše, praznijem, ali uvrijedljivim riječima. Evo kako oni pišu. Prije nekoliko godina Crnu Goru je udostojio svojom visokom posjetom saksonski kralj August II Mi smo ga dočekali po običaju slavenskoga gostoprimstva. Naše gore su odjekivale od usklika dobrodošlice njegovom veličanstvu, a pucnji pušaka svuda su ga pratili, kao što je i grmljavina topova objavljivala njegov dolazak na Cetinje i odlazak sa njega. Ako se uzmu u obzir naši krajevi, njegovo veličanstvo je bilo primljeno čak i preko očekivanja, kako je, uostalom, i sam priznavao i hvalio se našim gostoljubljem. A sad, šta se pisalo? Da sam ja pred njegovim veličanstvom ničice pao kao pobjeđeni vikar pred svojim pobjednikom; da put saksonskog kralja u Crnu Goru pokazuje njegovu veliku hrabrost, zato što su Crnogorci ne samo malo vaspitani, no su uz to krvoločni. Tako, tako, baš tako vele — krvoločni, te da mrze stranne koji njima dolaze. Prvo, ja ni pred kim ne padam ničice, a evo đe od prsah stradam, pa se opet držim gordo i pravo. Drugo, Crnogorci nijesu, valjda, Ancihi da bi bili krvoločni, a saksonskom su kralju ukazivali poštovanje jer ih je na to gonilo dostojanstvo. I, budite uvjereni, da je kralja napala tuđa sila, Crnogorci bi svoga gosta životom branili. Nego, viđu ja što je: novine nas napadaju da bi odvratile druga visoka lica da posjete Crnu Goru. Sve su to spletke i vješto namještene stvari mojijeh neprijatelja. Protjerani su zbog smutnje iz Crne Gore i sad bi prodali za novce boga, dušu, svojega oca i majk>, otačastvo, sve. Ovi ništa-ljudi odriču se svoga imena, a po bijelom svijetu se vuku ka knezovi i junaci. Oni, što nijesu bolji no rđava žena, oni bi da se zovu ka i sokolovi. Ali, nije im bastalo kakvu muku podnijet za taj čin, no, kao i svi izdajnici, umiru od straha i ne znaju ni za što drugo, dako da samo uteku sa životom. Takvijeh knezova i knežića ima više nego li prostih ljudi. Pa krenu da nas po Evropi blate i spletke da šire po novinama. A u Rusiji svaki od njih koji prođe, ako prođe, potpisuje se odmah sa knjaz, ajde jadan, mjenjajući ono naše knez u rusko knjaz. Iako je velika razlika između ruskijeh knjazova i tih našijeh evropskih knezova, zato što našijem knezovima njihov čin ne nosi nikakve koristi ni poštovanja, osim što se salomiše da dokažu glavarstvo koJe niko drugi i ne misli da prizna do njih samih. A vele kad su po Evropi: hajde bar da zasluže ono knjaz, a kako drugo, no pljuj po ovome slobodnome gnijezdu. Sa takvijema se ja bolestan rvem i prema takvijema bi kao trebalo politiku ravnati.
Šta da se radi? Noću se molim da što dobroga snim, danju da mi što dobro u novinama donese. Sto puta je lakše onome ko se bori, no onome koji ovako bolestan čama kod kuće. Kad si ovako sputan, uvijek moraš kao uman stvoritelj opštem saglasju i miru da podražavaš.
Šta ja, recite mi, bolestan mogu učinjeti sa pašom i glavarima skadarskim kad skupljaju potpise od raje i od Turaka; kad lažljive spletke motaju; kad ih šalju u Carigrad, te bajagi dokazuju da su Vranjina i Lesandro njihova ostrva. A svima našijem krajevima je izvjesno da su ta ostrva naša sopstvenost. Tamo su manastir i crkvu lagumom u vazduh digli i to dok mene nije bilo u Crnu Goru. Preko utvrđenog mira, popalili su onijeh dvadesetak jadnijeh ribarskijeh kuća, pohvatali nekakvijeh deset, petnaest staraca i bogalja, te ih dali na muke. A prije toga sam imao tri puta prepisku s vezirom za utvrditi mir među Skenderijom i Crnom Gorom. On je u svakom njegovom pismu pisa da ima sa mnom tajnoga zbora, što mi je bilo veoma čudno. U potonjem pismu mi je govorio: „Šaljem ti spahiju Lekića da s tobom moje tajne zbori i u isto vrijeme da mir utvrdite." Dva-tri Crnogorca stvarno dovedoše spahiju Lekića i još deset Turaka. Gledam ga, gledam, pa ga počeh onako nasamo upitavati šta to vezir ima sa mnom tajno da razgovara? A on mi odgovori: „Pozdravio ti se mnogo da utvrdite mir među sobom, da sirotinja i vaša i naša živi u dobrom, i, eto, da ne biste vi što učinili." A ja mu odgovorim: „Moj dragi Muho, (takvo mu je ime bilo), ti znaš da ja ne mogu obrnuti Crnu Goru, ka vezir Arbaniju, u poslušnost. Ja taj mir da utvrdim hoću, ali može ga koji ti drago Crnogorac poštetiti, jerbo ja ne imam ni sablje ni konopca, a on to oboje imade." „Ma mi to sve znamo, veli, ali, vezir ti se pozdravio i reka je da će s tobom držat prijateljstvo bolje nego li ga je iko od vaših starih drža, i valah, ni u koga ne ima uzdanicu danas u svijet do u tebe, niti imade danas brata do tebe." Gledam ga pa mislim, mitite moje ljude, dajete im aljine svitne, dajete im para, dajete im praha i oružja da mene i moje prijateljstvo ne poznaju. I to, to ne činite tajno, nego javno. Da sam ja vama pisa za ovo što činite, da sam ja od vas tražio tajnoga zbora, rekli bi: „Primamo carevu raju, raja careva caru harače daje, a ne miti se." Ali, ništa mu ne odgovorih, jerbo me strah bilo da ne takne u politiku. Mir zaključismo, a viđeli ste koliko potraja. Tako je to uvijek bilo: ko umije lagati, ne umije vjerovati.
Bilo je još bratskih prevara. Evo đe mi u pamet dolazi Smail aga-Čengić, muselim gatački, pljevaljski, kolašinski i drobnjački. Isto smo se dopisivali ka braća, i on mi se kleo u poštenje. Bio sam mu gotov svaku ljubav učiniti, jerbo mišljah, vaistinu, da bi i on meni. A onda, silnik obrnuo list i udario u zulum.
Svake godine je sa po nekoliko hiljada ljudi udarao na naše granice. Te jeseni je, sjećam se, razapeo svoj čador dolje, tri sahata blizu naše granice, spremajući se da udari na naše pleme Moraču. Naši i sami obrnuli list; pređe saznaju njegovu namjeru, skupi ih se od tri do četri stotine i udare mu zorom na čador. Tu ga dohvate za grlo, posjeku ga i j'oš četrnaest njemu podobnih silnika. Crnogorci mu uzmu hata ispred čadora i osvanu sjutra s njim na Cetinju: „Gospodaru, tvoj je! Ime mu je Gavran". A konj je bio tako mlad, tako pun ognja, da je bilo upravo divno na njemu jahati. E moj ago, ago! Bio si veliki junak, ali i veliki zlikovac! Više si značio u ove krajeve nego bilo koji od vezira, pa ti opet doskočismo!
A doskočićemo, valjda, i skadarskom paši, pa kud puklo da puklo. Neću puštiti Vranjinu i Lesandro dok sam živ. Ne. Naperili smo dva topa, tučemo utvrđenja koja su Turci na ostrvu učinili; istina naši su topovi stari i rđavi, a k tome ni zrna ne imamo dosta, a i to što ih je nijesu od kalibra, ali barem uznemirujemo neprijatelja, pa i štete im ponešto činimo. Davno bi oni čistac s Lesandra da je cijela vojna o trošku skadarskog paše i da to nije posao same Porte. Od njega, psa skadarskog naučih se braniti, jerbo mi stalno o glavi radi. Evo đe mi ne da ni umrijeti na miru. Dograbio je sada nekoga Martinovića sa Cetinja što se prije nekoliko vremena odselio u Tursku, jer su mu zbog pobune dva brata bila ubijena ovdje u Crnu Goru. Paša kao i uvijek, to prvi dočuje, odmah ga pozove lijepo ga dočeka, dobro obdari i počne da žali njegovu junačku braću, govoreći: ,,Iako su i smutnju i ubistva učinili po Crnoj Gori, grehota je bilo onakve junake ubiti. Šta radi taj vladika, kakvo zlo čini?" I, malo po malo, malo po malo, zapita ga bi li se odvažio da mene ubije. Martinović mu kaže da nije moguće, jerbo uz vladiku svagda ima po nekoliko naoružanijeh ljudi. No, poslije, oni ipak nađu i utvrde način kojijem će mene pogubiti, a to je da Martinović zapali centu praha poda mnom. Računaju, valjda, đe ovako bolestan ležim, pa lako će. Centu praha ? Malo bogami, a i mali trošak. Ja sam mislio da za mene ovolikoga treba više. Već iz Skadra sam ja bio izvješten o ovome dogovoru, kad, evo ti ga poslije dođe i sam Martinović i, što jest jest, kao pravi, čestit Crnogorac, objavi mi gadnu tursku namjeru. Prepao se da paša sa kojijem drugim ne ugovori kako s njim, a vidi se i zgrozio s izdaje.
E kad bi se i drugi poput Martinovića obrnuli, đe bi nam kraj bio ? I šta bismo sve mogli ? Tada bi i naša zajednička stvar krenula svojijem pravcem. Cio naš slavjanski narod bi se svijetu pokazao narodom blagorodnim i dostojnim samostalnosti, a ne bi i dalje obožavao tuđe verige koje mu toliko vijeka prepiliše vrat i satriješe slavjansku narodnost.
Zbilja, đe rekoh slavjansku, ne mogu se nikako domisliti odkud Slavjanima ovo sjajno ime kojijem se nazivaju i kojijem su poznati u svijetu. Prvo, valjda, bijehu Shijavi, a od tog nastade Slavi ili Slaveni. Pa đe su ti proslavljeni Slaveni? Ja vidim strašne pogreške. Meni se čini da se od pravog cilja daleko odstupilo. Daj bože da se varam, ali, naše stvari svekolike imaju veliku glavu a slabe noge, te ne mogu opstati. E, siromasi Slavjani! Šta bi Evropa bez robova da joj nije njih? Ta morao bi mein Herr zbaciti rukavice, a efendum benum baciti čibuk, pa se i jedan i drugi pobratimiti sa trudoljubljem, da im njina sreća i narok nije poklonila Slavjane. Naše je pleme imuće drugih naroda kao i ostale životinje, i ko ima više stado, on je bogatiji. Evo, ko se ikoliko sumnjao da nijesu Slavjani rođeni za ropstvo, neka danas vidi njino poslovanje. Može li šta biti gadnije na svijetu od njine sljepoće? Ja se svagda čudim, a nigda se načuditi ne mogu kako nekijem ljudima može postidno ropstvo toliko drago biti. Oni su podobni paščetu, jerbo se pašče trza da dobije slobodu, no kako istu dobije, nanovo k verigama trči da ga svežu. Ako je iđe ikoga, nas evo. Ako li nema nikoga ja ne mogu ništa drugo do stidjeti se.
Volio bih da sam se malo docnije rodio, jer bi vidio svoju braću đe su se sebe i svojijeh spomenuli i đe javno pred svijetom kazuju da su dostojni praunuci i potomci starijeh vitezova našega naroda. Da, našega južnoslavjanskoga naroda. Kada se ova sveta riječ izgovori, blago cijelom našem plemenu. Onda će crnogorski, bosanski, hercegovački i srpski sinovi, naša braća sokolovi Dalmatinci i hrabri Hrvati, svoje ime čestvovati i kao sveti amanet u njedrima nositi. Znam da ćete reći: „Šta ovaj čovjek koješta snijeva?" Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu patriotskim mislima vladičinim, na kojega se danas viče sa svake strane kao na bijelu vranu. Spojeni kao duša i tijelo, jedan narod i duh, jedni bez drugih ne možemo ni živjeti ni umrijeti, i zato ih u srcu ne razlikujem od Crnogoraca i gotov sam vazda s njima zlo i dobro dijeliti. To mora biti, mora! A ne ko danas, ko u klin ko u ploču. Kad čovjek, ovako kao ja, kraju dođe, ne zna da li da se čudi ili da se žalosti nad sudbinom ovoga naroda. Kod mene se ova dva elementa bore kao zla svekrva sa dobrom snahom, ali onako kad se za kose počulaju za prevlast u kući. Mrtvilo mi ne dade da pišem, a kada tijelo strada i stenje onda se i duša vije u olujama. Jedino što me ovih dana prosvijetlilo, to su pjesme gospodina Branka Radičevića. Branko je priličan proljećnjemu leptiru koji leti s cvijeta na cvijet.
A poslije toga sam primio tužbu Crničana i slatko se smijao njihovom povedaniju. Neki trgovac Luka Gregović poćerao sa družinom tovare žaba preko Crničke nahije, ali ga narod zaustavi na pazaru i zabrani mu da ide dalje. A šta je ? Glupa narodna predrasuda! Svijet tamo misli da iz prenosa žaba preko ma kakve zemlje sljeduju gladne godine. Ove godine bilo nekoliko kiše, te se narod malo ko obveselio i obnadežio se rodu. Sad su mu samo žabe potrebne. Vjerujte, ja sam, da sam se bio našao toga dana na pazaru, ne bih mogao ništa izdejstvovati protiv ovog glupog vjerovanja. I, Crničani navale na Gregovića da vozi žabe natrag. E, ali sad Gregović neće natrag, no sa družinom a i sa žabama ostane u neku kuću na Virpazar. Tu zatraju jedno vrijeme, a onda, što će vi biti, preko noći pušte žabe u Crničko polje za osvetu i na pakost Crničanima. Ova velika količina žaba učini štetu usjevima, te ti sad Crničani ne znaju šta će i kako će od žaba, a ja opet, ovako bolestan, ne znam šta ću i kako ću sa Crničanima.
Od kako sam bolestan stalno o smrti razmišljam, ali ova misao mi ni malo ne škodi, no šta više zrake mi duševne lakše kroz tijelo proniču, kao sunčane zrake što kroz tanke i razdrobljene oblake lakše proniču. Moja je idea među nebesima i grobnicom smjelo lećela, i ja sam smrt evo ovako razumjeo: ili je tihi vječni san koji sam boravio pređe rođenja, ili lako putovanje iz svijeta u svijet. Ja se pakla nimalo bojao nijesam, jerbo u meni paklena duša nije, i ja boga ne predstavljam za Nerona ili Muhameda drugog, no ga predstavljam za duha premilostivoga svojim tvarima. Ja sam dušu čovečesku predstavljao za neki tajanstveni fokus, koji, kako se razdvoji od tijela, sine hitrom zračicom i zapali besmrtni plam našega vječnoga života i blaženstva.
Pohvalio sam se da imam lijepa vina, a sad viđu da ovakva vina nijesu za svakoga, nego, što veli ruska poslovica: „S čime si bogat, tome si i rad". Mi bismo bili radi da nam je priroda raspoložena kao što je i Italiji i Grčkoj, ali kako je naša priroda sama po sebi ljuta, takvo je i ovo vino.
No, šta ćete, neko je na svijet došao na pir a neko na siromašku umjerenost, ali sve je isto. Što znači jedan pir kad jednakost sljeduje? Jednakost za sve i svakoga, za sve živo, pa i ono, ono najsitnije. Pogledajte mrava kroz mikroskop! Taj čudesni instrument zaslužuje svakojako čuljenje. Kroz njega ljudske oči jasnije vide prirodu i čovjeka, u veliko vas ushićenje dovode tvari velikoga stvoritelja koji je kako u velikijem svojim djelima, tako i u ovim najsitnijim životima svoje sovršenstvo pokazao, ali i njima darovao smrtnost.
Čovjek vidi kako je i ovdje na Lovćenu, koji oblačni saruk oko glave ima, sve stvoreno od iskri. Koje mirijade duša kroz našu prašinu prolećele, kolike li će jošte? Razumijem da je iskrama dopušteno u gorama vjekovati, ali zašto duše u prašini? Zašto? Ko znade ali je više iskri, ali atoma letećijeh, ali igrajućih kaplji, ali zvijezda u prostoru? Dalje se pruža jeka gromova i sjevanje munja, zjenice se počinju pitati zračnim elementom, oči se penju dalje od odblijeska sva četiri okeana koji zemlju okružuju. Što si bliže nebu, to je sito ognjeno češće i prijatnije je putovanje duševio. Moja je duša tada podobna kapljama koje padaju i snose brilijantno zrno, sunčev svijetli obraz na zemlju Tada je i glava mojega uma sav prostor, u tom prostoru sve što postoji su strasti magičeske i besmrtni duh koji svetim elektrizmom i mračni svod orizonta osvetljava.
Opet snijevaš vladiko? Kada snijevaš onda se popneš više od samog sebe, onda vidiš bijednost ljudsku, i kada si poeta, možeš reći da si sveštenik oltara svijetskoga. Poeta koji silom uobrazilje izvodi iz blatne zemlje klicu nebesnoga života, trulinu bogotvori. A šta je onda naše jadno tijelo? Gozba i pir zemaljskoga gada, glibina od koje se gadi, prašina kojom se vihorovi igraju, njom bistre istočnike vodene mute, njom sjajne zrake sunčane zatmivaju. I velikog čuda koliko mi ovo ništavilo od tijela ljubimo, i koliko nas ono interesuje.
Gledam i sebe samoga: zdravlje mi se od jučer dosta pološilo. Od ove grudne bolesti skoro sam sasvim glas izgubio. Evo, osvanuo je i Lučindan, život mi se prekratio, pozvao sam vas da se oprostimo, no, opet, nadam se i mislim kako bih sjutra za Kotor, ne bih li tu ili na drugom mjestu, sredstvom ljekara našao sebi pobolj- šanje. I znam, taj slazak bi mi bio tegoba ali, nevolja broda ne pita.
A vama, da li zalud besjedih, zaludu zapovjedi davah da zla i pogana djela ne činite ? Da li snijevam što se nadao nijesam, da za moje zapovjedi glave ne obrćete? Da ako bunu pravite za inat moj, to sami svoju kuću razurate. No, kao i uvjek što sam vam govorio i zapovjedi slao, tako vi i sada govorim. Ustajte na noge svaki ako me čut hoćete i ne dajte na granicu da se dogodi nikakvo zločinstvo. Nećete li me poslušati, a vi se razberite što učiniste, da meni obraz nagrdiste, međusobni sud razuriste, i sebe u ništa bačiste. Lučindan je, neka vam je prosta moja so i hljeb.
Ja, vladika crnogorski i brdski, Petar Petrović, vama, glavarima, starješinama i svemu narodu crnogorskom i brdskom dajem na znanje kako se spremam otpraviti put neba. Ne zaboravite moje riječi: ljubite Crnu Goru i sirotinji činite pravdu! Odlazim bogu vas preporučujući svemogućemu i svakoga vi dobra želeći.
Slava tebje pokazavšemu nam svijet! Hvala ti, Gospodi, jer si me na brijegu jednoga tvojega svijeta udostojio izvesti i zrakama tvojega divnoga sunca blagovolio napojiti. Hvala ti, Gospodi, jer si me na zemlji nad milionima i dušom i tijelom ukrasio. Koliko me od moga djetinjstva tvoja nedostižna veličina topila u himne božestvene radosti, čuđenja i veleljepote tvoje, toliko sam bijednu sudbinu ljudsku sa užasom razmatrao i oplakivao. Tvoje je slovo sve iz ništa satvorilo, tvome je zakonu sve pokorno. Čovjek je smrtan i mora umrijeti. Ja na tvoj poziv smireno idem — ili pod tvojim likom da vječni san boravim, ili u horove besmrtne da te vječno slavim.
U Crnu Goru ovaj način poslije sebe ostavljam:
Za nasljednika svoga ostavljam Danila, Stankova sina, a mojega sinovca. NJemu ostavljam vladičestvo kako je od starine uzakonjeno u Crnu Goru. Istome Danilu svekoliko moje i pokretno i nepokretno što imam u Crnu Goru ostavljam, a preporučujem mojemu bratu Peru da Danila u svačemu kao svojega sina pouči, doklen se Danilo učini sposoban narodom upravljati. Novce koji su mi u Petrogradu ostavljam narodu crnogorskom a dobit od njih da prima vladika, i za istu dobit da im kupuje praha da brane svoju slobodu, a gladne godine da kupuje za iste novce žito i bez pare i dinara da ga dijeli sirotinji crnogorskoj i brdskoj. Niko nikada da rečene novce ne može iz banke uzeti no samo dobiću da se koristi.
Za novce koji su mi u Beču, dobit ostavljam roditeljima i dvijema sestrama, da istu dobit uživaju dok su oni četvoro živi, a pošto mi se prestave i roditelji i obje sestre, onda pare ostaju za narod crnogorski na isti način kao i one što su u Petrogradu.
Ko išta ovdje upisanoga preinači, bio mu crn obraz pred ljudima i jarosni se sud božji nad njima izvršio za tu grdnu nepravdu koju bi pred licem neba i zemlje učinio.
Napuštajući tijelo, vidim i ono što vam kazati ne mogu pređe se sami sobom ne prošetate po životu. U glavi su mi natrpane sve galerije, sve klijeti moždane. Toliko je čudo ovoga materijala da se ne bi ni u sve magazine Kalkute smjestio. Vidim more okićeno paraplovima i svakorukim lađama, divno ukrštene palace i vječno zelene cvjetajuće sadove, divna kola sa velikoljepnom uresom, konje od svake odabrane vrste, goveda, paščad, stada koza, prvoklasne dame i kavaljere evropske. Tu su svakostruci spomenici stare Azije, Evrope i Afrike. Kolone, obelisci, fontane, boginje, vile i carevi, filozofi i junaci vještinom ljudskom iz mramora i istočnoga alabastra stvoreni. Opet tragedija i komedija, triumfalna vrata, Lovćen. Sa Lovćenom se više nigda neću rastavigi. A zdravlje? Slava bogu, sa zdravljem sve nabolje ide. . .